Zemljotresi, poplave, požari su samo neke od prirodnih katastrofa koje izazivaju strah, paniku, a često i rizično ponašanje ugroženog stanovništva. Ovakve nesreće, u kojima je potrebno brzo reagovati, dovode u pitanje bezbednost čitave populacije, ali su posebno ugrožene osobe sa invaliditetom. Marta 1999. godine, porodica iz Užica u kojoj su svi članovi gluvi nije znala da je počelo bombardovanje, sve dok im u poštansko sanduče neko nije ubacio obaveštenje.

„U tom trenutku ja sam bila u osmom mesecu trudnoće“, svedoči predsednica Saveza gluvih i nagluvih, Anela Eminagić Duraković. „Strah od izbijanja požara je drugi po jačini posle straha za budućnost mog deteta kada me više ne bude“, kaže majka deteta sa autizmom Natalija Lazić. „Mi živimo na trećem spratu. Stalno se pitam da li bih, u slučaju požara, uspela da nagovorim svoju ćerku da skoči dole sa trećeg sprata na dušek za spasavanje“, objašnjava svoj strah Natalija Lazić.

Od požara, kao i od svih drugih nesreća i katastrofa tokom kojih je potrebna evakuacija, strahuju i osobe sa telesnim invaliditetom, posebno ako se mogu kretati samo u kolicima. Mnogi od njih žive na višim spratovima u zgradama, i ne znaju kako bi se iz njih evakuisali s obzirom na to da se upotreba lifta u takvim situacijama ne preporučuje ili nije ni moguća zbog nestanka električne energije. Veliki problem je i neprilagođena infrastruktura za evakuaciju osoba koje se otežano kreću, uključujući i skloništa u koja se po pravilu spušta stepenicama. Mnogi se sećaju da, u vreme bombardovanja 1999, skloništa nisu bila pristupačna osobama koje se otežano kreću, zbog čega su tri osobe sa telesnim invaliditetom poginule u bombardovanju bolnice „Dr Dragiša Mišović“.

Kompletan tekst možete pročitati na sajtunu Nedeljnika > > >