Dragana Raičević, lingvistkinja, govori o problemima u odrastanju i obrazovanju dece koja ne čuju

* Među gluvima u Srbiji gotovo da nema visokoobrazovanih, a složićete se da i oni zaslužuju da imaju podjednake šanse u životu, kaže naša sagovornica
Kada sam bila dete, jednom prilikom tata mi je rekao „voleo bih da si gluva“, što me je u tom trenutku povredilo.

Tek kada sam počela da čitam literaturu o kulturi i zajednici Gluvih krenuo je moj period prosvećivanja i osvešćivanja, priča Dragana Raičević, lingvistkinja koja se jedina u Srbiji bavi korpusnim istraživanjem srpskog znakovnog jezika, a sada je na doktorskim studijama u Belgiji.

Kao dete gluvih roditelja oduvek se služi srpskim znakovnim jezikom i pripada zajednici gluvih, čije se članstvo zasniva na poznavanju tog jezika, zajedničkom kulturnom nasleđu, verovanjima, vrednostima, normama ponašanja. U sećanju joj je, kako kaže, ostala ispovest jedne gluve Amerikanke u čijoj porodici postoji nasledni faktor gluvoće, a koja je ipak rodila čujuću devojčicu. Kad ju je prvi put uzela u naručje, osetila je strah i brigu o tome kako će se sporazumeti sa njom, kako će premostiti razlike koje postoje između čujućih i gluvih. „Tada sam bolje razumela šta je tata hteo da mi kaže.“ A tata je rođen gluv, kao i njegovi brat i sestra, priča Dragana, dok je mama ogluvela u ranom detinjstvu.

„Baka, mamina mama, koja me je odgajila, uvek je patila što je mama gluva, mada ja nikad nisam imala utisak da je ona nesrećna zbog same gluvoće. NJeni problemi, kao uostalom i problemi većine gluvih osoba, posledica su lošeg obrazovanja, a samim tim i ograničenog broja mogućnosti“, kaže ona.

Kompletan tekst pročitajte na ovom linku