Za tridesetogodišnjeg profesora srpskog jezika i književnosti, koji spada u grupu od oko 12.000 slepih i slabovidih osoba u našoj zemlji, traženje posla u prošlosti svodilo se na borbu s vetrenjačama.

Trenutno, i to već šestu godinu zaredom, radi pod ugovorom o privremenim i povremenim poslovima u jednom udruženju, gde se u biblioteci bavi uređivanjem i snimanjem audio knjiga.

„Primanja jesu redovna, ali to nije nešto što može da mi pruži finansijsku sigurnost. S jedne strane, razumem i poslodavce jer oni koriste prilike koje imaju, država im je to omogućila”, kaže naš sagovornik, uz molbu da ne objavimo njegovo ime baš iz razloga što ne bi želeo da izgubi i ovaj jedini posao koji je uspeo da dobije. U školama za njega nije bilo mesta, tako da je traženje posla u struci uglavnom bilo gubljenje vremena.

„I kada odete na biro tamo vam kažu da sami tražite posao, a da će vas oni obavestiti ako se nešto pojavi. Niko nije okrenut čoveku, niko ne pomaže konkretno, jednostavno nije nam takav ni sistem, tako da ni organizacije koje bi trebalo da pomažu osobama sa invaliditetom to ne rade kako treba jer se na kraju sve svodi na priču umesto da se konkretno okrenemo poslu”, kaže on i ističe kako su osobe sa invaliditetom na kraju oslonjene samo na sebe, tj. na to kako se ko snađe.

Kompletan tekst pročitajte na linku lista Danas > > >